Društvo bez razloga

"Mi ljudi smo nadareni, ali ovo nije sinonim za razumno djelovanje."

Elisabeth Oberzaucher, Sveučilište u Beču

Ako gledate kako napreduje, ne možete se zapitati hoće li Carl von Linnaeus odabrao je prikladno ime za našu vrstu: Homo sapiens označava "razumijevanje, razumijevanje" ili "mudra, pametna, pametna, razumna osoba", što ne odražava nužno naše postupke u svakodnevnom životu. Kad se bolje pogleda, mi ljudi doista smo nadareni razumom, ali to nije isto što i razumno djelovanje. Odakle dolazi taj nedostatak dosljednosti, koji često dovodi do odluka koje su sve samo ne razumne? Jesmo li društvo bez razloga?

Spoznaja Homo sapiensa temelji se na više ili manje evolucijski starim strukturama. Oni su se pojavili tijekom evolucijske povijesti i pomogli su našim precima da se nose s izazovima svog životnog okruženja. Međutim, životno okruženje današnjih ljudi uvelike se razlikuje od životne u našoj evolucijskoj prošlosti.

Razlog evolucijske povijesti

Tijekom naše evolucijske povijesti razvijeni su algoritmi razmišljanja koji su korišteni za brzo pronalaženje odgovarajućih odluka. Snaga ovih algoritama leži u njihovoj brzini, ali ne bez troškova. Rade s procjenama i nesigurnostima koje omogućuju donošenje odluke u najkraćem mogućem roku. Ovo pojednostavljenje znači da nisu sve činjenice pažljivo odmjerene jedna protiv druge, već se spontano, kvazi iz crijeva, donosi malo promišljena prosudba. Ovaj „smjer iznad palca“ krajnje je neprecizan u usporedbi s namjernim razmišljanjem i često je potpuno pogrešan. Osobito kada je riječ o odlukama na područjima koja su vrlo različita od naših evolucijskih problema, odluke koje se donose na ovaj način mogu biti posebno podložne pogreškama. Ipak, volimo vjerovati i često vjerujemo svom osjećaju crijeva i svom intuitivnom znanju. I svakodnevno i iznova demonstrirati kako se naš mozak zalaže za sebe. Zašto nismo pametniji i ne dovodimo u pitanje ova intuitivna razmatranja?

Hipoteza lijenog mozga

Cerebralna kora Homo sapiensa je prevelika; po veličini i složenosti neokorteksa, ostale vrste ostavljamo iza sebe. Povrh toga, ovaj je organ također vrlo rasipan: nije samo složen za treniranje, nego i zahtijeva puno energije da ostane u funkciji. Ako si sada priuštimo tako luksuzan organ, postavlja se pitanje zašto ga ne bismo trebali namjernije koristiti za donošenje razumnih odluka. Odgovor je "Hipoteza lijenog mozga", hipoteza lijenog mozga. Ovo postulira da je naš mozak razvio sklonost prema stvarima koje znače malo napora u obradi. Malo je truda uključeno u obradu ako se oslanjate na stare, pojednostavljene algoritme razmišljanja. Nije važno da to ne vodi savršenim odgovorima sve dok su rezultirajuće odluke dovoljno dobre.

Mozak može još lakše olakšati to što uopće ne razmišljaju, već mišljenje prepuštaju drugima. Društveno žive vrste imaju priliku razviti svojevrsnu inteligenciju rojeva raspoređujući kognitivne zadatke među nekoliko pojedinaca. To omogućuje ne samo podjelu mozga na nekoliko glava kako bi se spasio pojedinačni rad, već se i zaključci do kojih su došli pojedinci mogu vagati s drugima.

U okruženju evolucijske prilagodbe živjeli smo u relativno malim skupinama, unutar kojih su sustavi recipročne razmjene dobro uspostavljeni. U tim su sustavima razmjenjivana materijalna dobra poput hrane, ali i nematerijalne stvari, kao što su briga, podrška i informacije. Budući da su se pojedine skupine međusobno nadmetale, povjerenje je bilo posebno usmjereno prema članovima grupe.

Lažne vijesti, Facebook & Co - društvo bez razloga?

Ono što je u našoj evolucijskoj prošlosti bilo razumno prilagođavanje, danas vodi u ponašanje koje je sve samo ne pametno i prikladno.

Mi vjerujemo u prosudbu osobe koja nam je poznata više nego provjerenim stručnjacima koji nam nisu poznati. Ova tradicija mudrosti redovnika - koja bi radije zaslužila naziv gluposti redovnika - masovno se nadograđivala putem društvenih medija. Na Facebooku, Twitteru i u kompaniji svi imaju istu priliku izraziti svoje mišljenje, bez obzira na kvalifikaciju i znanje o nekoj temi. Istodobno, imamo pristup više činjenica i detaljnih informacija nego ikad prije.

Informacijsko doba znači da, iako imamo pristup informacijama, preplavljeni smo čistom količinom informacija jer je nismo u stanju razumjeti. Zbog toga se vraćamo na vrlo star način razmišljanja: Mi vjerujemo izjavama onih koje znamo, bez obzira na to znaju li ti ljudi više nego mi. Između ostalog, to je odgovorno za činjenicu da izmišljene priče kruže društvenim medijima i čini se kako ih je nemoguće savladati. Ako lažno izvješće cirkulira, potrebno je više napora da ga ponovo ispravite. To se može pripisati dvama razlozima: Prvo, postoje lažnih izvješća toliko privlačna jer je to neobična vijest i naša spoznaja usmjerena je da obratimo posebnu pozornost na stvari koje odstupaju od norme. S druge strane, naši su mozgovi lijeni učiti tako što nevoljko mijenjaju mišljenje nakon što se donese zaključak.

Znači li to da smo bespomoćno izloženi gluposti i da joj nemamo načina da se suočimo i na taj način živimo svoje ime? Evolucijski biološki misaoni obrasci ne moraju nam olakšati, ali istovremeno nisu i nemogući. Ako se odmaramo i oslonimo se samo na evolucijske obrasce, to je odluka za koju se moramo zalagati. Jer smo zapravo razumni i ako upotrijebimo svoj mozak, u konačnici možemo postati razumniji ljudi.

Optimizam kao rješenje za društvo bez razloga?
U svojoj posljednjoj knjizi "Prosvjetljenje sada" opisuje Stephen Pinker njegov pogled na stanje čovječanstva i svijeta. Suprotno onome kako se može osjećati, život postaje sigurniji, zdraviji, duži, manje nasilan, napredniji, bolje obrazovani, tolerantniji i globalno ispunjeniji. Unatoč nekim političkim kretanjima koja izgledaju unatrag i prijete svijetu, pozitivni pomaci i dalje prevladavaju. Opisuje četiri središnja stupa: napredak, razum, znanost i humanitarnost koji služe čovječanstvu i koji bi trebali donijeti život, zdravlje, sreću, slobodu, znanje, ljubav i bogata iskustva.
On opisuje katastrofalno razmišljanje kao rizik po sebi: dovodi do pesimističke sklonosti usredotočiti se na najgori mogući rezultat i donijeti pogrešne odluke u panici. Strah i očaj čine da se problemi čine nerešivima, a jedna nesposobnost djelovanja čeka neizbježno. Samo mogućnosti optimizma možete vratiti dizajnerske mogućnosti. Optimizam ne znači da sjednete leđa i ne radite ništa, već da probleme vidite kao rješive i na taj način ih rješavate. Paul Romer, ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, postulira da je optimizam dio onoga što ljude motivira za rješavanje teških problema.
Ako uspijemo imati činjenično znanje optimizam postoje neophodni temelji za suočavanje sa izazovima našeg vremena. Da bismo to učinili, moramo prevladati svoje strahove i držati se otvorenog uma.

Foto / video: Shutterstock.